Razvoj empatije kod djece: Kako i kada se empatija počinje razvijati kod ljudi

Empatija je ključna vještina koja omogućuje ljudima da razumiju i osjećaju tuđe emocije, čime se grade društveni odnosi i razvija socijalna inteligencija. Kod djece, razvoj empatije ima važnu ulogu u oblikovanju njihovih interpersonalnih vještina i odnosa s drugima. Ovaj članak će objasniti kako i kada se empatija počinje razvijati kod djece te koji faktori utječu na taj proces.

Definicija empatije

Empatija se može definirati kao sposobnost pojedinca da prepozna, razumije i reaguje na emocije drugih. Prema Davisovoj (1983) definiciji, empatija uključuje kognitivne i emocionalne komponente: sposobnost da se razumiju tuđi osjećaji (kognitivna empatija) i sposobnost da se osjeća emocionalna rezonanca prema tim osjećajima (afektivna empatija).

Kada se empatija počinje razvijati?

Empatija se ne javlja odjednom, već se razvija postepeno kroz različite faze djetinjstva. Istraživanja sugeriraju da čak i novorođenčad mogu pokazati osnovne oblike emocionalne osjetljivosti. Na primjer, studija Sagi i Hoffman (1976) pokazuje da novorođenčad reaguje na plač drugih beba, što neki naučnici smatraju prvim znakom afektivne empatije.

Međutim, stvarna kognitivna empatija, odnosno sposobnost djeteta da razumije šta druga osoba osjeća, obično se razvija između druge i treće godine života (Eisenberg & Fabes, 1998). U ovom periodu, djeca počinju shvatati da drugi mogu imati osjećaje i misli različite od njihovih, što je važan korak u razvoju socijalne svijesti.

Faze razvoja empatije

Razvoj empatije kod djece može se podijeliti u nekoliko faza:

1. Emocionalna rezonanca (novorođenčad do 2 godine): Ova rana faza uključuje afektivnu empatiju, gdje djeca reaguju na emocionalne signale drugih, ali još uvijek ne mogu u potpunosti razumjeti te emocije. Na primjer, beba može plakati kada čuje drugu bebu kako plače (Sagi & Hoffman, 1976).

2. Samostalan osjećaj empatije (2-3 godine): Djeca u ovoj fazi počinju prepoznavati da drugi ljudi imaju različite osjećaje od njihovih. Oni mogu pokazati prve znakove suosjećanja, npr. ponuditi igračku djetetu koje je tužno (Eisenberg & Fabes, 1998).

3. Kognitivna empatija (4-6 godina): U ovoj fazi, djeca počinju razvijati sposobnost da razumiju tuđe perspektive. Oni mogu uočiti kako njihova djela utječu na osjećaje drugih te se sve više uključuju u pomaganje i pokazivanje suosjećanja (Eisenberg & Fabes, 1998).

4. Zrela empatija (7+ godina): Kako djeca ulaze u školsku dob, empatija postaje složenija i više uključuje moralne prosudbe. Djeca razvijaju sposobnost da ne samo prepoznaju i razumiju emocije drugih, već i da aktivno učestvuju u smanjenju nevolje kod drugih (Davis, 1983).

Faktori koji utječu na razvoj empatije

Razvoj empatije nije univerzalan proces, te ga mogu oblikovati različiti faktori, uključujući genetiku, okolišne utjecaje i socijalizaciju.

1. Porodična dinamika: Djeca koja odrastaju u emocionalno toplim i podržavajućim porodicama češće razvijaju jaču empatiju (Knafo et al., 2008). Interakcije sa roditeljima koji pokazuju empatiju i ohrabruju djecu da prepoznaju tuđe emocije su od velike važnosti.

2. Modeliranje ponašanja: Djeca često uče kroz imitaciju. Roditelji, učitelji i staratelji koji pokazuju empatiju prema drugima postavljaju pozitivan primjer koji djeca mogu slijediti (Eisenberg & Fabes, 1998).

3. Kultura: Kulture koje podstiču kolektivizam i saradnju, nasuprot individualizmu, mogu favorizirati razvoj empatije jer djeca uče da cijene osjećaje i potrebe zajednice (Markus & Kitayama, 1991).

4. Genetika: Iako socijalni faktori igraju ključnu ulogu, istraživanja također ukazuju na to da postoji genetska komponenta u razvoju empatije. Studije na blizancima sugeriraju da nasljednost može objasniti između 30-50% varijabilnosti u empatiji (Zahn-Waxler et al., 2001).

Kako podsticati razvoj empatije?

Razvoj empatije kod djece može se poticati kroz različite strategije:

1. Učenje kroz igru: Igre u kojima djeca moraju preuzeti različite uloge ili glumiti tuđe osjećaje mogu pomoći u razvoju empatije (Davis, 1983).

2. Diskusija o emocijama: Razgovor s djecom o njihovim emocijama i osjećajima drugih može im pomoći da bolje razumiju svoje i tuđe emocionalne reakcije (Knafo et al., 2008).

3. Primjeri iz svakodnevnog života: Roditelji mogu koristiti situacije iz svakodnevnog života, poput gledanja filmova ili čitanja knjiga, kako bi razgovarali o osjećajima likova i kako bi ih djeca mogla razumjeti (Markus & Kitayama, 1991).

4. Pozitivna povratna informacija: Pohvala djetetu kada pokazuje suosjećanje ili empatiju može pojačati te obrasce ponašanja (Zahn-Waxler et al., 2001).

Zaključak

Empatija je ključna vještina koja se razvija postepeno od ranog djetinjstva i ima veliki značaj za socijalni i emocionalni razvoj djeteta. Roditelji, učitelji i šira zajednica igraju važnu ulogu u podsticanju razvoja empatije, pružajući djeci prilike da razumiju i reaguju na tuđe emocije. Razumijevanje faza razvoja empatije i faktora koji utječu na taj proces može pomoći u podržavanju djece u razvoju ove važne socijalne vještine.

Reference

• Davis, M. H. (1983). Measuring individual differences in empathy: Evidence for a multidimensional approach. Journal of Personality and Social Psychology, 44(1), 113-126.

• Eisenberg, N., & Fabes, R. A. (1998). Prosocial development. In W. Damon (Series Ed.) & N. Eisenberg (Vol. Ed.), Handbook of child psychology: Vol. 3. Social, emotional, and personality development (pp. 701–778). Wiley.

• Knafo, A., Zahn-Waxler, C., Van Hulle, C., Robinson, J. L., & Rhee, S. H. (2008). The developmental origins of a disposition toward empathy: Genetic and environmental contributions. Emotion, 8(6), 737-752.

• Markus, H. R., & Kitayama, S. (1991). Culture and the self: Implications for cognition, emotion, and motivation. Psychological Review, 98(2), 224-253.

• Sagi, A., & Hoffman, M. L. (1976). Empathic distress in the newborn. Developmental Psychology, 12(2), 175-176.

• Zahn-Waxler, C., Robinson, J. L., & Emde, R. N. (2001). The development of empathy in twins. Developmental Psychology, 37(3), 261-274.

PROČITAJTE VIŠE

Uloga psihološke kompatibilnosti u dugotrajnim vezama

Psihološka terapija: Koji pristup je pravi za Vas?