Psihološka terapija: Koji pristup je pravi za Vas?
Psihološka terapija, poznata i kao psihoterapija, pomaže u suočavanju s emocionalnim i psihološkim problemima. Otkrijte različite terapijske pristupe i kroz naš vodič saznajte koji je pristup najbolji za Vas.
PSIHOLOGIJA
Društvo bez iluzija
9/13/20244 min read
Psihološka terapija: Koji pristup je pravi za Vas?
Psihološka terapija, poznata i kao psihoterapija, koristi se kao metoda za pomoć pojedincima u suočavanju s različitim emocionalnim, psihološkim i ponašajnim problemima. S obzirom na različite pristupe koji se koriste u terapiji, mnogi ljudi se često pitaju: „Koji pristup je pravi za mene?“ Ovaj članak će Vam pružiti uvid u glavne vrste psiholoških terapija, kako biste lakše odabrali onu koja najviše odgovara Vašim potrebama.
Glavni pristupi psihološke terapije
1. Kognitivno-bihevioralna terapija (KBT)
Kognitivno-bihevioralna terapija (KBT) jedan je od najpopularnijih i najistraženijih pristupa psihoterapiji. Fokus KBT-a je na prepoznavanju i promjeni negativnih obrazaca mišljenja i ponašanja. Prema ovom pristupu, način na koji osoba misli o određenim situacijama utječe na njeno emocionalno stanje. KBT je vrlo efikasna za tretiranje depresije, anksioznosti, fobija, posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP) i poremećaja u ishrani (Beck, 2011).
KBT je kratkoročna terapija koja se obično sastoji od 6 do 20 sesija, u kojima terapeut i klijent zajednički rade na identifikaciji negativnih misli i razvoju strategija za njihovu promjenu. Važno je napomenuti da KBT zahtijeva aktivno učešće klijenta i često uključuje domaće zadatke između sesija (Hofmann et al., 2012).
2. Psihoanalitička i psihodinamska terapija
Psihoanalitička terapija, koju je utemeljio Sigmund Freud, temelji se na ideji da nesvjesni procesi, često oblikovani u djetinjstvu, utječu na ponašanje i emocije odraslih. Ovaj pristup podrazumijeva duboko istraživanje prošlosti kako bi se razumjelo trenutno ponašanje. U modernoj praksi, psihodinamska terapija je evoluirala iz psihoanalize i zadržala fokus na nesvjesnim procesima, ali s kraćim trajanjem tretmana (Lemma, 2016).
Ovaj pristup može biti koristan za one koji žele dublje razumjeti svoje emocionalne konflikte i dugoročno poboljšati emocionalnu dobrobit. Iako terapija može trajati duže u odnosu na druge pristupe, često se preporučuje za ljude s kompleksnim emocionalnim poteškoćama ili onima koji žele dublju samospoznaju (Shedler, 2010).
3. Humanistička terapija
Humanistička terapija, koja obuhvata pristupe poput Rogersove terapije usmjerene ka klijentu i Gestalt terapije, naglašava važnost ličnog rasta i samoaktualizacije. Ovaj pristup vjeruje da svaka osoba ima inherentni potencijal za lični razvoj i da je ključ uspjeha u terapiji uspostavljanje autentičnog, empatičnog odnosa između terapeuta i klijenta (Rogers, 1961).
Humanistički terapeuti vjeruju da ljudi najbolje funkcionišu kada su prihvaćeni onakvi kakvi jesu. Ovaj pristup je posebno koristan za one koji se bore s pitanjima samopouzdanja, identiteta, međuljudskih odnosa ili osjećajem svrhe u životu (Cain, 2010).
4. Bihevioralna terapija
Za razliku od kognitivno-bihevioralne terapije, bihevioralna terapija se fokusira isključivo na ponašanje, ne ulazeći u dublje emocionalne ili kognitivne procese. Ovaj pristup temelji se na ideji da je problematično ponašanje naučeno te da se može promijeniti putem različitih tehnika, uključujući desenzitizaciju, uslovljavanje i modeliranje (Kazdin, 2008).
Bihevioralna terapija je posebno efikasna u tretiranju specifičnih fobija, opsesivno-kompulzivnog poremećaja (OKP) i problema s kontrolom impulsa. Terapeut radi s klijentom kako bi identificirao specifično problematično ponašanje i primijenio tehnike promjene tih obrazaca (Marks, 2010).
5. Terapija prihvatanja i obavezivanja (ACT)
Terapija prihvatanja i obavezivanja (ACT) je relativno novi pristup koji kombinira elemente kognitivne i mindfulness terapije. Umjesto da se fokusira na promjenu negativnih misli, kao što to čini KBT, ACT potiče klijente da prihvate svoje misli i osjećaje, ali da ipak djeluju u skladu sa svojim vrijednostima (Hayes, Strosahl, & Wilson, 2012)..
Ova terapija se često koristi kod hroničnog stresa, anksioznosti i depresije, a njen cilj je da pomogne ljudima da pronađu smisao u svojim iskustvima i da žive život u skladu sa svojim vrijednostima, unatoč neizbježnim negativnim emocijama (Powers, Zum Vörde Sive Vörding, & Emmelkamp, 2009).
Kako odabrati pravi pristup?
Izbor terapijskog pristupa zavisi od nekoliko faktora, uključujući specifične probleme s kojima se suočavate, Vaše lične preferencije i trajanje tretmana koje Vam odgovara. Ukoliko tražite brza rješenja za konkretne probleme poput fobija ili anksioznosti, KBT ili bihevioralna terapija mogu biti najbolji izbor (American Psychological Association, 2020). S druge strane, ako želite dubinski istražiti svoju prošlost i razumjeti kako ona utječe na Vaše sadašnje ponašanje, psihodinamska terapija može biti prikladnija (Lemma, 2016).
Također, važno je razmotriti Vaš odnos s terapeutom. Istraživanja pokazuju da je terapijski odnos, odnosno osjećaj sigurnosti i povjerenja između terapeuta i klijenta, ključan faktor uspjeha terapije, bez obzira na terapijski pristup (Norcross & Wampold, 2011).
Zaključak
Psihološka terapija može biti moćan alat za promjenu i lični rast, ali izbor pravog pristupa zavisi od Vaših individualnih potreba. Kognitivno-bihevioralna terapija je efikasna za konkretne, kratkoročne probleme, dok psihodinamska terapija nudi dublje razumijevanje emocionalnih konflikata. Humanistička terapija pruža podršku u pronalaženju svrhe i autentičnosti, dok ACT može pomoći u prihvatanju životnih izazova. Ključ uspjeha leži u izboru pristupa koji najbolje odgovara Vašim ciljevima i preferencijama.
U svakom slučaju, najvažnije je započeti razgovor s kvalificiranim terapeutom koji će Vas voditi kroz proces i pomoći Vam da pronađete najbolji put ka emocionalnom blagostanju.
Reference
American Psychological Association. (2020). Clinical practice guideline for the treatment of depression across three age cohorts.
Beck, A. T. (2011). Cognitive therapy of depression. Guilford Press.
Cain, D. J. (2010). Person-centered psychotherapies. American Psychological Association.
Hayes, S. C., Strosahl, K. D., & Wilson, K. G. (2012). Acceptance and commitment therapy: The process and practice of mindful change. Guilford Press.
Hofmann, S. G., Asnaani, A., Vonk, I. J., Sawyer, A. T., & Fang, A. (2012). The efficacy of cognitive behavioral therapy: A review of meta-analyses. Cognitive Therapy and Research, 36(5), 427-440.
Kazdin, A. E. (2008). Behavior modification in applied settings. Waveland Press.
Lemma, A. (2016). Introduction to the practice of psychoanalytic psychotherapy. Wiley-Blackwell.
Marks, I. M. (2010). Living with fear: Understanding and coping with anxiety. McGraw-Hill.
Norcross, J. C., & Wampold, B. E. (2011). Evidence-based therapy relationships: Research conclusions and clinical practices. Psychotherapy, 48(1), 98-102.
Powers, M. B., Zum Vörde Sive Vörding, M. B., & Emmelkamp, P. M. (2009). Acceptance and commitment therapy: A meta-analytic review. Psychotherapy and Psychosomatics, 78(2), 73-80.
Shedler, J. (2010). The efficacy of psychodynamic psychotherapy. American Psychologist, 65(2), 98-109.
Rogers, C. R. (1961). On becoming a person: A therapist's view of psychotherapy. Houghton Mifflin.
